Zakoračim u dan bez suvišnih očekivanja, pitanja, nadanja, sita sam skrivanja. Ljudi su opet sivi, njihov pogled grebe pod i šutke gaze ubrzano, ne vide plavi svod. Prezirno se smiju kad skuže da sam sanjar, jer su svjesni gdje žive i kako žive - jasna stvar. I znam da je crnjak i da smo zapeli u sridu, u rukavu nosim osmjeh pa ga imam u vidu. Dopusti mi... da te razoružam. Otpuhni brige, primi sunce što ti pružam. Dobro skriveni u kockice, mjesto što zovu dom, s crnim povezom prek očiju ne žude za slobodom. Zrake udare u njih al otpor je uvijek jak, ljudi izvana obasjani u sebi nose mrak, zbog njih nebo se zatvori, zaplače kao dijete, šalje buru da ošamari, protrese, da se sjete onih malih stvari, zraka i sunca nad njima
da shvate, još uvijek pozitivnih stvari ima.. -_-*